Moja veza sa „Silafestom“ i Srebrnim jezerom započela je prije deset godina slanjem kratkog dokumentarnog filma Aotearoa, a traje i danas.
Te 2012. godine dobila sam Bijelu akaciju, nagradu za režiju, a sljedeće za Sabatinu Plavi Dunav, nagradu za najbolju turističku reportažu. Bila je ozbiljna konkurencija, autori iz cijeloga svijeta, filmovi vrhunske produkcije, besprijekorna organizacija. Ali. Postoji uvijek jedno ali. Uz sav napor da su mi na spomen Silafesta u prvom planu posao i osvojene nagrade, meni su na pameti ljudi. Tamo stvorena trajna prijateljstva. Da će to biti tako dalo se naslutiti i u prvom kontaktu s direktorom festivala Boškom Savkovićem. Kad me nazvao i rekao da mi je Aotearoa („dugi bijeli oblak”, maorski naziv za Novi Zeland) u službenoj konkurenciji i da sam gošća Festivala, razgovor je neplanirano otišao u drugom smjeru. Uz sve što će se događati na Festivalu i na Srebrnom jezeru, doznala sam da će tamo biti i natjecanje u kuhanju riblje čorbe!
Pa kako se ne odazvati!?
Uzela sam sa sobom domaće maslinovo ulje s Ugljana, znajući da to baš i nije neka garancija uspjeha riblje čorbe. Ali, uz Kaljane koji su mi odali tajne ribljeg brudeta, fantastične začine i vrhunsku ribu, moj je hrabri čin urodio još jednom nagradom!! U Zagreb sam se vratila s dvije diplome, onom sa najbolju režiju i nevjerojatnim Trećim mjestom u kuhanju riblje čorbe. Diplomu sam ponosno objesila na zid u kuhinji i, vjerujte mi, svatko tko je vidi znatiželjno podigne obrvu. Ne znam je li to jer zavide na nagradi, na znanju u kuhanju riblje čorbe ili zato jer su od zuba vremena na njoj izblijedjela slova. Moram ih ili podebljati ili otići po novu!
Autor Tanja Kanceljak